Donat Web

Tišina

Zatišje u meni
i na nedalekom moru

Sunce je u samom zalazu

Doviđenja

Već sutra ćemo se
opet susresti
biti
zauvijek biti

Tomislav Baričević
STRANAC U PIJESKU

Padala je kiša. Padala je i dan prije… i dan prije toga… i sve noći između tih dana. Kiša…. sitna i topla, nije kao kiše u Hrvatskoj, nije hladna i nije neugodna, čak nije ni dosadna. Vanjska temperatura je i tog jutra dvadeset i pet stupnjeva… do popodne još će porasti. Vlaga je velika ali na ovoj temperaturi i nije previše neugodna. Kišna sezona.
Tog jutra, kao i skoro svakog jutra u Bondoukou, doručkovao sam ranije od ostalih i krenuo pješice prema uredu. Nije to neka duga šetnja, par minuta, par stotina metara, ali to nije bilo uobičajeno prije mog dolaska…. a nije ni nakon… ostao sam usamljen na tim šetnjama. Ali meni su odgovarale… nekako su mi bile potrebne. Volio sam proći tom “mojom ulicom” u kojoj su me već svi znali… “Bonjour.” “Bonjour. Sava?” “Sava très bien. E vous?”. (više…)

Crni i teški oblaci legli su na grad. Pritisnuli su vrhove nebodera i pružili svoje pipke prema crvenim krovovima kuća. Neki čudan i hladan vjetar šuljao se ulicama raznoseći sitne ledene kapi magle i lijepeći je na ulice, zidove, automobile, semafore, ljudi. Pogurene, umotane i tmurne figure žurno su promicale u tom zagušenom, zamračenom i smrznutom popodnevu. Sunce je tek premašilo sredinu svog dugog puta ali nije donijelo živosti jer se nije ni uspjelo probiti kroz slojeve i slojeve crnila koje se ispriječilo između neba i grada. Dim iz dimnjaka povijao se, kao i ljudi, ka zemlji i zatim se miješao sa maglom i vukao se po ulicama i dvorištima puzeći sasvim po dnu ovog kotla tmine. Ulična rasvjeta nije se ni gasila stvarajući samo blijede kugle koje su visjele negdje u praznom prostoru. Svjetla automobila nisu dopirala ni do pločnika a već ih je progutalo crnilo. Samo su se crvene točke na njihovim repovima uspijevale koliko toliko probijati kroz koprenu zamračenosti. (više…)