Donat Web

Stara je kruška polako rastvorila svoje drevne oči. Osjetila je toplo strujanje kroz svoje tijelo i znala je da je vrijeme za buđenje. Neki pupovi su već i iskočili i radoznalo izvirivali prema nebu. I to je bilo čudno jer sunce na nebu je bilo nekako drugačije, niže nego što bi trebalo biti. Njegove zrake padale su drugačije, kao za hladnih dana… ali zrak koji je milovao njeno tijelo je bio dovoljno topao da probudi strujanje u starom tijelu… da izazove sokove koji su krenuli iz samog srca i počeli napajati sve njene završetke i dovoditi je u stanje da ponovo svakim svojim djelićem vidi/čuje/osjeti ono što se događa oko nje. (više…)

Volio je prošetati po gradiću gdje je trenutno boravio. Volio je izdvojiti se ponekad od svojih kolega, klimatiziranih ureda i soba, mapa, tablica i grafikona, radio uređaja, satelitskih antena i računala. Volio je ponekad osjetiti vruće sunce i vlagu u zraku, osjetiti znoj koji curi samo zato što dišeš, osjetiti mirise egzotičnog cvijeća i slatkog voća ali i mirise truleži, mirise životinja i mirise običnog ljudskog znoja. (više…)

Koji je ovo vrag? Di san to ja…. Ma otkud ja ovdi. Ma kako san ja vamo stiga? … Čekaj malo…. Je’l ono granata… Ma di to puca? I za koji kurac nisan u bunkeru? ČekajČekajČekaj… Smiri se malo Pere….. SMIIIRI se…. ovo je panika! Lipo ti je rekla psihologica… Nedaj panici da te sjebe!!! Dobro ni baš tako rekla… ali to je to. Prvo… jesan li ranjen… nisan! Ufff fala Bogu sve je tu, ruke, noge… Glava je cila a nema ni buža od gelera ili metaka. Ajd bar nešto dobro, a ne ka prošli put kad san bija ka sito… sav u bužama… dobro mi ni criva izbužalo! (više…)

Padala je kiša. Padala je i dan prije… i dan prije toga… i sve noći između tih dana. Kiša…. sitna i topla, nije kao kiše u Hrvatskoj, nije hladna i nije neugodna, čak nije ni dosadna. Vanjska temperatura je i tog jutra dvadeset i pet stupnjeva… do popodne još će porasti. Vlaga je velika ali na ovoj temperaturi i nije previše neugodna. Kišna sezona.
Tog jutra, kao i skoro svakog jutra u Bondoukou, doručkovao sam ranije od ostalih i krenuo pješice prema uredu. Nije to neka duga šetnja, par minuta, par stotina metara, ali to nije bilo uobičajeno prije mog dolaska…. a nije ni nakon… ostao sam usamljen na tim šetnjama. Ali meni su odgovarale… nekako su mi bile potrebne. Volio sam proći tom “mojom ulicom” u kojoj su me već svi znali… “Bonjour.” “Bonjour. Sava?” “Sava très bien. E vous?”. (više…)

Crni i teški oblaci legli su na grad. Pritisnuli su vrhove nebodera i pružili svoje pipke prema crvenim krovovima kuća. Neki čudan i hladan vjetar šuljao se ulicama raznoseći sitne ledene kapi magle i lijepeći je na ulice, zidove, automobile, semafore, ljudi. Pogurene, umotane i tmurne figure žurno su promicale u tom zagušenom, zamračenom i smrznutom popodnevu. Sunce je tek premašilo sredinu svog dugog puta ali nije donijelo živosti jer se nije ni uspjelo probiti kroz slojeve i slojeve crnila koje se ispriječilo između neba i grada. Dim iz dimnjaka povijao se, kao i ljudi, ka zemlji i zatim se miješao sa maglom i vukao se po ulicama i dvorištima puzeći sasvim po dnu ovog kotla tmine. Ulična rasvjeta nije se ni gasila stvarajući samo blijede kugle koje su visjele negdje u praznom prostoru. Svjetla automobila nisu dopirala ni do pločnika a već ih je progutalo crnilo. Samo su se crvene točke na njihovim repovima uspijevale koliko toliko probijati kroz koprenu zamračenosti. (više…)