Donat Web

Crni i teški oblaci legli su na grad. Pritisnuli su vrhove nebodera i pružili svoje pipke prema crvenim krovovima kuća. Neki čudan i hladan vjetar šuljao se ulicama raznoseći sitne ledene kapi magle i lijepeći je na ulice, zidove, automobile, semafore, ljudi. Pogurene, umotane i tmurne figure žurno su promicale u tom zagušenom, zamračenom i smrznutom popodnevu. Sunce je tek premašilo sredinu svog dugog puta ali nije donijelo živosti jer se nije ni uspjelo probiti kroz slojeve i slojeve crnila koje se ispriječilo između neba i grada. Dim iz dimnjaka povijao se, kao i ljudi, ka zemlji i zatim se miješao sa maglom i vukao se po ulicama i dvorištima puzeći sasvim po dnu ovog kotla tmine. Ulična rasvjeta nije se ni gasila stvarajući samo blijede kugle koje su visjele negdje u praznom prostoru. Svjetla automobila nisu dopirala ni do pločnika a već ih je progutalo crnilo. Samo su se crvene točke na njihovim repovima uspijevale koliko toliko probijati kroz koprenu zamračenosti. Osvijetljeni izlozi i prozori kuća izgledali su kao prljave žuto-plavo-zelene fleke na tamnosivom pokrivaču grada.
Matija je žurio kući. Kao i uvijek, kaput mu je bio raskopčan i stalno se odmotavao i omotavao oko njegovih nogu. Matija to nije vidio ni osjećao, niti je osjećao pritisak tmine koji je gušio grad. Nije vidio ni prolaznike ni automobile koji su se pojavljivali iz tmine i ponovo nestajali u njoj. Nije vidio ni pramenove magle niti je osjećao njenu vlažnu hladnoću na svom licu, rukama i ogoljenom vratu. Maja mu je stalno govorila da zakopčava košulju, da zakopčava kaput, da se čuva… Matija je to uvijek zaboravljao.
Prešao je preko ulice… kočnice su zaškripale… oštar pisak sirene proparao je maglu. Matija se nije ni osvrnuo. Gnjevno lice prepadnutog vozača nestalo je u magli iz koje je i iskrsnulo. Mislio je samo na Maju i na njihov posljednji susret. Nije to ni bilo tako davno… još jutros kada je odlazio na posao osjećao je njene usne na svojima, osjećao je njene prste u svojoj kosi… osjećao ih je cijeli dan… osjeća ih i sada iako ne osjeća vlagu koja se omotala oko svake vlasi.
Zaobišao je i posljednji kontejner gradske čistoće prije ulaza u svoju zgradu a da nije osjetio zadah truleži i raspadanja koji se valjao iz njega. Nije mogao čekati lift nego je, sve preskačući po tri stepenice, prosto odjurio do svog stana. Zastao je pred vratima. Iako je strašno želio uletjeti u stan, polako je izvadio ključeve, smirio disanje i, gotovo nečujno, otključao vrata. Tiho je ušao u stan… prišuljao se prema vratima male kuhinjice a tamo… Maja je bila nagnuta nad štednjakom i lagano je nešto miješala. Izvadio je buketić ljubičica koji je cijelo vrijeme štitio reverom kaputa ali nije se više mogao uzdržati. Prišao je brzo Maji i poljubio je u vrat…
Njihov zagrljaj osvijetlio je grad.