Donat Web

Padala je kiša. Padala je i dan prije… i dan prije toga… i sve noći između tih dana. Kiša…. sitna i topla, nije kao kiše u Hrvatskoj, nije hladna i nije neugodna, čak nije ni dosadna. Vanjska temperatura je i tog jutra dvadeset i pet stupnjeva… do popodne još će porasti. Vlaga je velika ali na ovoj temperaturi i nije previše neugodna. Kišna sezona.
Tog jutra, kao i skoro svakog jutra u Bondoukou, doručkovao sam ranije od ostalih i krenuo pješice prema uredu. Nije to neka duga šetnja, par minuta, par stotina metara, ali to nije bilo uobičajeno prije mog dolaska…. a nije ni nakon… ostao sam usamljen na tim šetnjama. Ali meni su odgovarale… nekako su mi bile potrebne. Volio sam proći tom “mojom ulicom” u kojoj su me već svi znali… “Bonjour.” “Bonjour. Sava?” “Sava très bien. E vous?”. Volio sam te jutarnje razmjene pozdrava… volio sam susretati đake, žene i djecu a ponekad i ponekog muškarca koji su krenuli za svojim poslom… a i one stalne likove koji su svako jutro dolazili i sjedali ispod jednog stabla, u duboku hladovinu, vadili sve potrebne rekvizite za neku njihovu igru sličnu dami i započinjali igrati. Činili su to i prije nego što sam ja došao i znam da to čine i danas. U stvari oni tu kao nešto prodaju, lokalni izraz je “cajou” (kažu)… mi to poznajemo kao indijske oraščiće, ali ta prodaja je samo izgovor, igra je ta koja ih dovodi tu. Često sam tu kratko zastajao kako bi probao shvatiti igru ali… meni su sve te pločice iste i stvarno nisam stekao ni osnovni uvid u neka pravila. Da ne naglašavam da i moj a ni njihov francuski nije dorastao kompleksnosti igre.
I tog kišnog dana sam stao pored igrača koji su tek postavljali ploču. Kroz gusto mesnato lišće stabla ponekad je procurila pokoja kapljica tople kiše. Nebo je bilo nisko i preplavljeno tmastim tamnim oblacima ali dan ipak nije bio tmuran. Neko raspršeno svjetlo kao da je dolazilo sa svih strana i cijeli dan obojila tonom plavkasto sive boje.
Prije nego sam krenuo dalje razmijenili smo nekoliko uobičajenih fraza, ponudili su me cigaretama i palminim vinom iako su znali da ne pušim i ne pijem (barem ne palmino vino) kao i sa šakom prženih oraščića koje sam uvijek uzimao. Za uzvrat ja sam obično ostao bez nekoliko vitaminskih tabletica koje su oni sa zadovoljstvom cuclali. Pozvali su me i na partiju igre na što sam se mogao samo nasmijati.
Kada sam krenuo dalje kiša je padala još jače ali to mi nije smetalo, više me je podsjećala na mlaki tuš kojim se, kod kuće, ljeti, osvježavam od vrućine, a u uredu sam imao i rezervnu odoru. Promet na cesti je bio slabiji od uobičajenog a ni pješaka nije bilo puno. Djeca u obližnjem vrtiću sjedila su ispod natkrivenog paviljona i pjevala su neku pjesmicu na francuskom od koje sam uspio razumjeti samo svaku treću riječ. Koliko sam uspio shvatiti bila je to neka varijanta “smrznutog potočića”. Neka djeca iz susjedstva koja su me poznavala mahnula su mi na brzinu da ih “tete” ne vide. Odmahnuo sam im a u sebi sam se pitao da li oni uopće imaju predstavu o tome što je to smrznuti potočić. Možda će to biti dobra tema za večernji razgovor ispred “naše” kuće. Volio sam razgovarati sa djecom jer francuski koji su oni koristili je bio vrlo jednostavan i mogao sam pomalo i učiti uz njih.
Prošao sam kroz kontrolnu točku na ulazu u naš kamp. Vojnici iz Gane su me oštro pozdravili lupajući petama i rukama pri spuštanju uz tijelo. Glupa britanska tradicija. Više me nisu čudno pogledavali kao onda kada sam tek došao, već su se navikli da dolazim ranije od ostalih i to pješke.
Nisam dolazio ranije zbog prevelikog žara za posao, samo sam volio tih nekoliko trenutaka ujutro provesti sam sa sobom. U uredu sam uključio aparat za kavu, provjerio poruke na računalu i presvukao suhu odoru. Pogledao sam u plan patroliranja i otišao potražiti podatke o mjestima u koja ćemo tog dana otići. Jutro ni po čemu posebno ali i jutro kojeg se sjećam do posljednjeg detalja. Možda baš zato što je bilo tako obično i spokojno.